U paklu krvne osvete

Hvaljena nezavisna psihološka triler-drama Plava olupina prikazana na upravo održanu četvrtom Festivalu fantastičnog filma, drugi dugometražni redateljski projekt scenarista Jeremyja Saulniera, koji potpisuje i filmsku fotografiju, jedno je od onih ostvarenja kojima je prilično teško prepričati sadržaj, a da se na svakom koraku ne upadne u zamku pretjerana otkrivanja pojedinosti koje potencijalni gledatelji ne bi smjeli znati. Unatoč jasnoj žanrovskoj usmjerenosti, ostvarenje na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu ovjenčano nagradom FIPRESCI u programu Petnaest dana autora nije komercijalan projekt, već je riječ o izvedbom minimalističkom djelu čiji su glavni aduti izvrsno postavljen i u gledateljevoj recepciji mnoštvom pitanja okružen protagonist, inteligentno koncipirana priča u kojoj se odgovori na spomenuta pitanja postupno više naznačuju nego jasno daju, protagonistova tamnim egzistencijalnim tonovima oslikana svakodnevica i neobična mijena kroz koju pod djelovanjem traumatičnih izvanjskih okolnosti prolazi, njegov intrigantan i tek naznačen odnos sa sestrom čiju intimnu dramu također jasno naslućujemo, razmjerno derivativan no vrlo zanimljiv zaplet čiji smjer gledatelj zbog spomenute derivativnosti naslućuje, ali ipak ne uspijeva do kraja predvidjeti, spretno oslanjanje na ugođaj južnjačke tragike koja neumoljivo determinira sudbine praktički svih likova te iznimno sugestivno ozračje tjeskobe, pesimizma i mizantropije kojima s vremenom otkrivamo uzroke. Tjeskoba, pesimizam i mizantropija krešendo doživljavaju u jedinoj mogućoj završnici, u kojoj su dovedeni do granice nepodnošljivosti i do apsurda i u kojoj redatelj elaborira tezu da u lancu osvete nikada nema niti može biti pošteđenih, jer svi moraju platiti za svoja (ne)djela.

Junak filma transformira se iz beskućnika u čovjeka od akcije

Onaj koji kreće u osvetu je Dwight Evans u odličnoj interpretaciji Macona Blaira, sredovječni muškarac kojega na početku zatječemo kao beskućnika koji živi u starom automobilu, „plavoj olupini“ iz naslova (i sam Evans ljudska je olupina), hrani se u smeću pronalazeći ostatke hrane i pića te koji povremeno provaljuje u kuću neke dobrostojeće obitelji, gdje se okupa i uzme poneki noviji komad odjeće. Kad ga jednoga dana dovedu u policiju kako bi mu rekli da je nakon odležane zatvorske kazne u trajanju od dvadesetak godina na slobodu upravo izišao Wade Cleland, Dwight će zaključiti da je vrijeme za veliku promjenu i osvetnički pohod. Gledatelj u tim trenucima ne samo što ne zna tko je zapravo Dwight i koji su njegovi motivi, nego ne zna ni što je razlog njegove osvete niti tko je Wade Cleland. Nakon što u jednoj provali obrije bradu, okupa se i nabavi noviju odjeću te nož, Dwight odlazi u kafić u koji je Wade nekad redovito odlazio, sačeka ga u nužniku te u žestokom fizičkom sukobu, u kojem zamalo ne nastrada, ubije u naturalističkoj sekvenci animalne borbe dviju ljudskih zvijeri. Time će očekivano pokrenuti lanac osvete zbog događaja o kojima još ne znamo ništa, a koji su se odigrali dva desetljeća prije, lanac u kojem će biti ugroženi i životi njegove sestre Sam (Amy Hargraves) i njezine djece.

Ostatak storije nije pristojno otkrivati, no iz već navedenoga jasno je da će on biti mračan, krvav i neljudski, a tragičnoga kraja bit će pošteđen tek onaj koji je miješane krvi, spletom okolnosti koje su u korijenu sukoba potomak obiju loza koji se kao takav više nema komu ni zašto svetiti. Autor vješto gradi priču, redom nedefinirane likove i odnose među njima, postupno nam otkrivajući detalje kojima slika o krvnoj osveti između dviju obitelji poprima jasnije obrise. Prigovoriti se može zbog nekih ishitrenosti, osobito povezanih s Dwightovom prošlošću i razlozima zbog kojih je postao klošar, za razliku od njegove sestre, koja je ipak izgradila pristojnu građansku egzistenciju, kao i s njegovom transformacijom iz beskućnika u čovjeka od akcije, no ti prigovori ostaju u drugom planu pred iznimno sigurnom i sugestivnom režijom, preciznim pripovjednim ritmom, sjajno kreiranim ozračjem nelagode i mizantropije koje se gotovo može rezati nožem, odličnim glumačkim nastupima i aromom svježine kojom je Jeremy Saulnier obogatio film koji ga predstavlja kao vrlo darovita i zanimljiva filmaša.